недеља, 17. март 2013.

Proleće je došlo u moj grad

Proleće je došlo u moj grad


Jutros su me probudili topli sunčevi zraci, koji su me nežno milovali po obrazima i svojom toplinom me naterali da brzo ustanem iz kreveta, pogledao sam napolje kroz prozor i nasmejan rekao, kako će danas biti lep dan.



Izašao sam napolje u šetnju i uživao u cvrkutu ptica i mirisu cveća, sve se nekako radovalo Suncu, koje nam se smešilo sa neba i sjajnim zracima slalo svoju toplotu. U toku dana je temperatura za vrlo kratko vreme skočila sa +8 na +11, valjda nošena nekim jakim strujama koje su dolazile sa juga zemlje. neko će reći da je 3 stepena malo, ali je meni i to bilo sasvim dovoljno da se osećam nekako lepše i tolije oko srca, jer sam znao da će tih 3 stepena, vrlo brzo dovesti do brojke od 25. Uživajući u prelepom danu, u glavi sam imao samo jedno, večerašnji susret sa njim. Svaki put posle ovako duge zimske pauze, taj prvi susret mi se čini nekako čarobnim. Svaki put mu prilazim sa nekim leptirićima u stomaku, sa dečačkim osmehom prepunim euforije. On uvek stoji na istom mestu, prkoseći vremenu, stoji i strpljivo čeka da se pojavim i da ga pozdravim po ko zna koji put. Rekao sam mami da moje zimske stvari još uvek ne pakuje u orman, bez obzira što je proleće došlo, znajući da će mi ipak trebati šal i kapa. Ispostavilo se da sam bio u pravu, mnogo mojih drugara je isto došlo sa šalovima i kapama, svi odeveni u one najlepše crno-bele prolećne boje. Pošto je Sunce zašlo i postalo je malo hladnije, dobre čike su se potrudile da nas zagreju sa čajem, a naši dragi drugari na našem omiljenom igralištu su se iz sveg srca borili da onu temperaturu zadrže na +11. U početku su se malo mučili, valjda su gledali koliko se nas drugara skupilo i hteli su što pre da nas ugreju i da se svi zajedno smejemo, pa su u svom tom htenju dosta i grešili. Na kraju je ipak sve došlo na svoje, jer su moji drugari na igralištu najbolji u mojoj zemlji i ja nikada ne sumnjam u njih. Došao sam kući srećan, jer sam danas proveo jedan prelep prolećni dan, znajući i shvatajući po ko zna koji put u životu, da proleće ne obeležavaju zvezde, već Sunce, koje je ogrejalo i obasjalo sve iznad naše ulice, ulice gde je naše omiljeno igralište.



Večeras ću leći sa osmehom na licu, znajući da smo moji drugari i ja imali jedan prelep prolećni dan, da nas je Sunce ogrejalo i obasjalo i polako pripremilo za lepe stvar koje nam tek predstoje ovog proleća.


            M. K         TNCTJP

субота, 16. март 2013.

Poslednji boem



Jedna izuzetno potresna priča me je navela da se setim jednog od naših legendi, žao mi je što je to tako, što povod za pisanje o njemu nisu njegovi majstorski potezi i golovi, već vandalizam i samo dno ljudske duše. Što mu ne daju da počiva u miru, već mu skrnave grob, što njegovoj porodici svakim danom produbljuju već dovoljnu bol zbog njegovog ranog odlaska. Ima naš klub mnogo legendi, ima mnogo majstora koje smo voleli i koje volimo, ipak se skoro svi uvek slažemo da je nama prvi u srcu Mance, pa onda svi ostali. On i Mance su bili generacija, bili su deo tima koji je 80-ih godina mnoge klince navukao na Partizan, tim kojem su se divili po celoj staroj Jugi, tim koji je svojim: igrama, potezima, golovima, legendarnim utakmicama, a što je najbitnije svojom Grobarštinom zauvek upisao sebe u istoriju Partizana i u naša srca. Naš majstor, dete sa Bulbuldera, gradski mangup, boem, uvek nasmejan, uvek pozitivan, bio je ona nit koja pesmi daje tu neku snagu da ti raspali srce, nit koja svakom umetničkom delu daje potpis i nit zbog koje se to umetničko delo može nazvati velikim. Živeo je gradski život, živeo je do daske i nikada se nije štedeo. Možda ga najbolje i opisuje citat iz filma Poslednji krug u Monci, "Sve najbolje za sinove ovog grada...". Smešno je gledati kako neki današnji klinci, "fudbaleri", pokušavaju da u neku ruku imitiraju njega, da glume gradske likove, zatvaraju neke nove "kafane"... ali moraju znati samo jednu stvar, on je to sebi mogao da dozvoli, zato što je on bio majstor, zato što je bio šmeker, zato što je kao najveći slikar crtao loptom po terenu i na svakoj utakmici pravio neka svoja nova umetnička dela. Dela kojima su se divili svi, bili crveno-beli, plavo-beli, beli ili koji već...a mi Crno-Beli smo imali najveću čast da mu se divimo, jer smo mogli i možemo da ga nazovemo svojim. Kakav je šmeker bio, najbolje govori njegova epizoda iz Zagreba, kada je igrajući za Dinamo dobijao ovacije na otvorenoj sceni, iako su svi znali da je Grobar, iako su svi znali da je boem, da tada nije imao snage da trči i skače duže od jednog poluvremena, ali je on uvek imao nešto što retko ko ima, bio je istinski majstor. Zato mnogi danas za njega kažu, da je on Partizanov Džordž Best. Možda nije mogao da šprinta celu utakmicu, ali je znao da sa pola terena pošalje centaršut za gol, da proturi kroz noge, pa naslaže po nekoliko igrača, da veze sitan vez po terenu, da radi sve ono, zbog čega se ljudi i zaljubljuju u tu igru sa loptom. Kao i njegov drugar Mance, takodje nas je rano napustio, ali je on otišao nekako tiho, u vreme kada su se mnoge ružne stvari dešavale oko našeg kluba. Otišao je, a da se od njega nismo ni oprostili na pravi način, da mu pesma nije pevana jer je stadion bio skoro prazan. Možda se može reći i da je toj generaciji Mance "ukrao" onaj deo legende, po kojima bi mi i njih sve ostale više pamtili, jer kao što sam rekao na početku, Mance je ipak za nas najveći, ali isto tako mogu da kažem, da on, Zoran Čava Dimitrijević ne zaostaje ni za pedalj. Zato Čavo majstore, legendo, ovo je neki moj pokušaj da ti se koliko toliko odužim, da tvojoj porodici pružim bar malo podrške za teške trenutke kroz koje prolaze, da ti još jednom u ime nas Grobara kažem hvala za sve.


                                            M.K       TNČTJP